Iz centra Samobora kraća šetnja dijeli vas od srednjovjekovne utvrde na brdašcu iznad grada. Dvorac izgrađen u 13. stoljeću danas je tek osamljena ruševina, no uz malo mašte lako ćete zamisliti neka davna vremena kad su tu obitavali kraljevi, plemići i vitezovi.

Park-šuma Tepec-Palačnik-Stražnik prepoznatljiva je krajobrazna cjelina grada Samobora, zaštićena od 1970. godine. Sastoji se, kako i naziv naslućuje, od tri dijela. Tepec  je obrastao različitim četinjačama poput smreke, bora, borovca, ariša, kestena i hrasta, a tu se, osim prirodnih ljepota, nalaze i ostaci Starog grada Samobora koji datira iz 13. stoljeća. Ovdje je i šetalište Anindol, nazvano po kapelici sv. Ane, gdje su snimane i neke scene iz popularnog i hvaljenog filma „Tko pjeva, zlo ne misli“.

Samoborski bermet i muštarda već stoljećima vežu se uz Samobor. Bermet kao profinjeni aperitiv neizostavan je kao početak slijeda ili kako piće za opuštanje u dobrom društvu, način pripreme specifičan je za svaku obitelj koja ga proizvodi pa tako samoborski bermeti variraju po gorčini odnosno slatkoći. Proizvodi se od crvenog vina i odabranih sastojaka voća i trava. Tradicionalna je i proizvodnja muštarde. Radi se od sjemena gorušice, uz dodatak slatkog mošta i ostalih sastojaka te nastaje pikantni čvrsti umak, koji se može koristiti uz govedinu, kobasice i češnofke.

Samoborski fašnik jedna je od najstarijih pokladnih svečanosti u Hrvatskoj i jedna od najvećih turističkih manifestacija u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Ne zato što ima gotovo dvostoljetnu tradiciju, niti zato što ima pamtljiv slogan, nego zato što ljudi vole maske, a Samoborci su odavno shvatili da se s maskom mogu “sakome pošpotati”. Po tome se Samoborski fašnik razlikuje od karnevala, u pozadini je (nekad glasnija, nekad tiša) politička satira koja je naslijeđe fašnika Josipa Komparea iz sredine 19. stoljeća.

Samoborci su od davnih dana bili na glasu kao vrsni zanatlije, marljivi obrtnici koji rade pošteno i kvalitetno. Mlinari, kožari, klobučari, čižmari pa potom staklari, bravari, kovači, medičari, licitarstvo, proizvodnja kristala – vremenom su neka od ovih zanimanja zamrla, no neka su i dalje živa i u Samoboru se i dalje u mali obiteljskim pogonima ručno proizvode brojni proizvodi od stakla, keramike, kristala, licitari, svijeće, rukom bojani suveniri, izrađuju se metalne ograde, drvena vrata, kozmetički preparati, gastro paketi s lokalnim specijalitetima. Dovoljno je prošetati gradom i sve je na dohvat ruke.

U najljepšem samoborskom perivoju i najčuvenijem samoborskom dvorcu nalazi se Samoborski muzej. Od fosila, geološke građe, prapovijesnih ostataka, arheoloških nalaza iz svih razdoblja, povijesnih dokumenata počevši od povelje kralja Bele IV. Pa do materijalne ostavštinu Staroga grada, samoborski muzej nekadašnji je dvorac Ferde Livadića, koji je u njemu okupljao hrvatske narodne preporoditelje.

Na nešto više od pola sata vožnje od Samobora smjestila su se pluća grada, ekološki očuvano, biološki raznoliko, poviješću bogato područje Parka prirode Žumberak – Samoborsko Gorje. Područje od 333 km2 zaštićeno je 1999. godine i od tada otvorenih ruku dočekuje zaljubljenike u prirodu i široj javnosti otkriva nevjerojatno bogatstvo i posebnosti svog krajolika, biljnog i životinjskog svijeta te geoloških, arheoloških i kulturnih vrednota.

Nalazi se na početku mjesta Otruševec, 5 km od Samobora. Špilja ima dvije dvorane, a visinska razlika od ulaza do dna iznosi 19 m. Špilja je dugačka oko 30 m i bogata sigama. Josip Grgos je otkrio špilju 1973. godine, kopajući kamenje za gašenje vapna. Nova špilja otkrivena je 2007. godine, sa tri nove dvorane, u duljini 130 m. Kroz špilju je izgrađen put i postavljena električna rasvjeta. Proglašena je zaštićenim geomorfološkim spomenikom prirode.

Etno farma Mirnovec seosko je imanje smješteno u srcu grada. Imanje se prostire na preko 30 ha i idealno je mjesto za bijeg od svakodnevne vreve gradskog života. Obnovljene drvene kuće uređene su u izvornom seoskom stilu samoborskog kraja koje čuvaju tradiciju nekadašnjeg život na selu. Posebna atrakcija imanja je mogućnost jahanja.

Prema povijesnim izvorima, rudarenje u ovom kraju ima tisućljetnu tradiciju koja seže do keltskih i rimskih vremena. Prvi dokumenti potvrđuju kopanje rude 1210. godine, a sa sigurnošću se prati od 1481. godine. Eksploatacija ruda prestaje 1956. godine zbog neisplativosti. Nakon ideje o prezentacijskoj obnovi rudnika 2002. godine, izveden je niz radova u rovu, uz opremanje infrastrukturom, a uređen je i prostor ispred rudnika, pa je 2012. godine rudnik sv. Barbara otvoren za javnost. Ne propustite probati rudarsku greblicu, autohtoni kolač ovog područja.

Gradovi Samobor i Zaprešić udaljeni su međusobno 15-ak kilometara, a u današnje vrijeme taj put automobilom može vam prikratiti jedno neuobičajeno i staromodno prijevozno sredstvo – riječna skela. Iako ovaj način prelaska rijeke pripada nekim drugim vremenima, zapravo je praktičan, pomalo i romantičan, a svakako jedno zanimljivo iskustvo.