Žumberak

Zagrebačka županija područje je izuzetno velikog bogatstva baštine koje se očituje na svakom koraku. U stoljećima stvaranja ostali su brojni spomenici koji podsjećaju na njegovu bogatu prošlost: dvorci, gradine, kurije, bogata drvena sakralna baština. O bogatstvima prirodnih ljepota najbolje svjedoči velik broj zaštićenih prirodnih područja, čak dva parka prirode (Medvednica i Žumberak - Samoborsko gorje), te jedinstveni posebni ornitološki rezervat Crna Mlaka. Šume i gore isprepletene su brojnim planinarskim, pješačkim i biciklističkim stazama koje vas vode u samo srce čiste prirode.

Gorsko-planinski masiv Žumberačkog i Samoborskog gorja jedan je od najrjeđe naseljenih prostora u Hrvatskoj. Ljudi su ovdje kroz povijest naučili živjeti u skladu sa zakonima prirode. Vizure tradicionalnih sela, pašnjaka i polja još uvijek skladno nadopunjuju nepregledna šumska prostranstva. Upravo taj mozaik očuvanog tradicionalnog krajobraza, uz veliko bogatstvo flore i faune, geološke osobitosti te vrijedne arheološke nalaze, ono je što danas privlači izletnike, planinare i zaljubljenike u prirodu.A dugačak je niz zanimljivosti Žumberka koje vrijedi posjetiti i doživjeti…

Jedna od najljepših potočnih dolina Žumberka je dolina Slapnice. Nalazi se u središnjem dijelu Žumberačke gore, na granici općina Žumberak i Krašić. Potok je dobio svoje ime po brojnim slapištima i kaskadama niz koje se voda spušta uskom i duboko usječenom dolinom dužine 10 km i koji ga čine najljepšim gorskim potokom ovog dijela Hrvatske. Zbog svoje divlje ljepote i prirodnih bogatstava dolina Slapnice zakonom je zaštićena kao značajni krajobraz od 1964. godine, a od 1999. postaje dio Parka prirode Žumberak - Samoborsko gorje. U dolini živi rijetka ptica vodenkos, koja je osobita po tome što može loviti pod vodom. Na kraju doline, u blizini ušća potoka u Kupčinu, nalazi se iznimno očuvana kurija, staro seosko gospodarstvo plemenite obitelji Medven, sagrađeno 1868.

U dolini se ljepotom izdvaja Vranjački slap koji je optočen sedrom - „živom” stijenom koja i danas nastaje, te slap Brisalo - jedan od najviših slapova Parka prirode niz koji se voda obrušava u malo bistro jezerce. Tu su i Vranjačka spilja, odnosno Zidane pećine, te Draganov mlin, jedina stalno naseljena kuća u dolini.

Pretpovijesno nalazište u Budinjaku (10.-6. st. pr. K.), jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u Hrvatskoj, ostalo je gotovo u potpunosti sačuvano sve do današnjih dana. Zajedno s onim iz rimskoga vremena u obližnjim Brateljima (1.-2. st.), dio je Arheološkoga parka kroz koji je najbolje prošetati slijedeći Stazu kneževa. U jednom tumulu (grobni humak) pronađeni su ostaci kneza i kneginje s vrijednim pogrebnim predmetima, među kojima je i brončana kaciga koju je vrlo složenim postupkom izradio željeznodobni ljevač. Svaki budući nalaz takvoga tipa kacige, bez obzira na kojem mjestu u Europi pronađen, nosit će ime Budinjaka.

U mjestu Stojdraga, čije se ime u povijesnim dokumentima spominje još davne 1447. godine, za lijepa se vremena može uživati u pogledu na doline Krke i Save, brežuljke Hrvatskog zagorja i masiv Zagrebačke gore. Snijegom pokriveni vrhovi Kamniških Alpi i onih udaljenijih, Julijskih, s Triglavom, uljepšat će sjeverozapadni horizont u dane iznimno čiste atmosfere i još dugo boraviti u sjećanju promatrača.

Nekoliko je legendi o postanku Stojdrage, najzanimljivija je ona najromantičnija…

Na dva susjedna brda bijahu naseljena dva sela. Među njima desetljećima je vladalo neprijateljstvo. Jednoga dana sretnu se djevojka i mladić na potoku, a ljubav između njih plane u trenu - ne pitavši odakle je koji! Tajna njihove ljubavi brzo se dozna. Sela podigoše sa svake strane potoka plotove od šiblja, jer za ljubav nema mjesta među zavađenim selima. Uz plotove je stajala i straža - prijeći granicu značilo je ići u smrt. Djevojka, ne mareći za opasnost, potrči momku u zagrljaj. Momak povikne: „Stoj, draga!“, no prekasno. Puška puče, a djevojka se sruši mrtva. Vidjevši mrtvu djevojku i kakvo su zlo napravili, seljani maknu plotove i prekinu svađu. Mjesto gdje djevojka pade na tlo nazvaše Stojdraga.

Zahvaljujući povjesničarima i arheolozima, danas imamo dokumente koji svjedoče da je u srcu Žumberka u srednjem vijeku postojala utvrda imena Sichelberg. Bilo je to davne 1296. godine kada se u popisu papinskih desetina spominje Žumberak. Ime Žumberak vjerojatno je i nastalo zamjenom imena Schönberg u Shumberg. Žumberački je grad od 13. st. u posjedu koruških vojvoda. Nekoliko puta mijenja vlasnike, sve do turskih vremena i naseljavanja uskoka u 16. st. kada ga njegovi stanovnici napuštaju i grade Novi žumberački grad. Za provale 1491. Turci su opljačkali čitavu žumberačku okolicu te su tada vjerojatno razrušili Sichelberg, čije ruševine stoje još i danas.

Provalom Turaka u 15. st. područje Žumberka bilo je opustošeno. U njega su u više seoba od 1530. do 1538. doseljavani uskoci iz Bosne i Hercegovine, Cetinske krajine i Senja. Car Ferdinand, s ciljem obrane Hrvatske od daljnjih prodora Turaka, osnovao je 1540. Žumberačku kapetaniju sa sjedištem u novopodignutom gradu Žumberku (kod Žamarija), koja je ušla u sastav Vojne krajine, a na čelu su se smjenjivali najistaknutiji vojskovođe u protuosmanskim ratovima. Veliki žumberački kapetani bili su Petar Erdody, Nikola Gregorjanec , Petar Zrinski, Juraj Frankopan Tržački i drugi. Doseljenjem uskoka 1530. nije riješeno sigurnosno pitanje samo za Žumberak, već je tim činom zadan posljednji udarac Osmanlijama čija su daljnja prodiranja prema Zapadu zaustavljena ponajviše zahvaljujući snažnoj obrani koju su provodili žumberački uskoci.

U zaboravljenoj kripti crkve svetog Nikole biskupa (najstarije rimokatoličke crkve na području Žumberka, zapisi sežu do daleke 1334. godine) arheolozi su otkrili tijela dvije plemkinje - bake i unuke, pokopane polovicom 17. stoljeća. Gospođa je bila bogato odjevena, na sebi je imala kožne cipele, rijedak crveni svileni prsluk, ostatke marame, košulje, križ i medaljicu s prikazom svetišta u talijanskom Loretu. Svileni prsluk je, nakon tri godine restauracije, danas najstariji restaurirani ženski odjevni predmet u Hrvatskoj. Ispod glave je imala jastuk u kojem je bila piljevina, koja se očuvala u savršenom obliku. Kad je preminula, imala je oko 60 godina - znatno više od tadašnjeg prosjeka.

Unuci su na glavu stavili krunu od sitnih žica i cvijeća, a ruke umotali mašnom u znak molitve. Na jednom je prstu imala prevelik prsten. Pretpostavka je da nije njezin, nego joj je stavljen iz emotivnih razloga.