Izgledom neugledne, ali mirisom i okusom neodoljive podzemne gljive jedna su od najskupljih i najcjenjenijih namirnica na svijetu. Svoj poseban status osim specifičnoj aromi duguju i činjenici da ih je gotovo nemoguće komercijalno uzgajati, nego ih upućeni ljudi s obučenim psima moraju pronalaziti i iskopavati. Gastronomiju su prvo osvojili tartufi iz Italije i Francuske, a kvalitetom i ugledom na postolje su se popeli i istarski tartufi. Stvorena je slika da su tartufi užasno rijetki i ograničeni na tek nekoliko bogomdanih poručja. No je li uistinu tako? S vremenom, tartufi su se počeli pojavljivati na mjestima na kojima ih nitko nije očekivao, pa zato valjda ni tražio. Odjednom su se začule smjele tvrdnje da je središnji dio Hrvatske možda i bogatiji tartufima od Istre. Tartufi trebaju šume, jer žive u simbiozi sa šumskim drvećem, a posebno im je drag hrast. Neka područja zagrebačke okolice, a posebno Turopolje, oduvijek su bogata šumom i hrastom. Malo po malo, otkriveno je čitavo bogatstvo – 16 vrsta tartufa, za koje se dotad nije znalo nigdje u svijetu, a danas su izloženi u Muzeju gljiva na središnjem zagrebačkom trgu. Nedavno se i Žumberak iskazao kao nalazište crnog tartufa, koji je već imao premijeru u nekim zagrebačkim restoranima. Odjednom je postalo jasno da okolica Zagreba ima ozbiljan potencijal za natjecanje s tartufarski poznatijim područjima. No potrebno je vremena i truda da ova specijalizirana i ekskluzivna grana gljivarstva zaživi, i da je ljudi ozbiljno shvate. Uz brojna već istražena i vjerojatno mnoga još neotkrivena prirodna nalazišta, šansa za tartufarsku revoluciju nadomak metropoli leži i u mogućnostima mikoriziranih plantaža. Tartufi dostupni cijele godine mogu pronaći put do lokalnih jelovnika i potaknuti kuhare da ih sparuju s poznatim tradicionalnim jelima ili otkrivaju nove kombinacije. Tko zna, možda nam jednom bude sasvim normalno hvaliti se tartufarskom baštinom i gostima ponosno nuditi domaće primjerke?

Posebno obilježje ovom kraju dalo je šumsko bogatstvo. Osnova tradicijskog graditeljstva je hrast lužnjak, kao autohtoni građevni materijal kojemu su domaći majstori znali udahnuti dušu. Drvene kapelice Turopolja i Pokuplja jedinstvene su u svijetu. Njihovo postojanje seže još u rani srednji vijek, no većina sačuvanih datira iz 17. stoljeća. Danas je sačuvano svega 11 drvenih kapelica, tri u Turopolju, dvije u Vukomeričkim goricama, a šest u Pokuplju. Najreprezentativniji primjer drvenog baroknog sakralnog graditeljstva Sjeverne Hrvatske je svakako Kapela sv. Barbare u Velikoj Mlaki.

Lukavec je dobro očuvan srednjovjekovni dvorac smješten kraj istoimenog sela i jedina obrambena utvrda u Turopolju, čije današnje barokno zdanje datira iz 18. stoljeća. Ovaj stasiti svjedok povijesti idealna je kulisa za turpoljske jurjevske svečanosti i festival Perunfest.

Tridesetih godina 1 st. prije Krista započelo je rimsko osvajanje Panonije, a bogatstvo rimskih arheoloških lokaliteta u cijeloj Hrvatskoj neprocjenjivo je blago, koje čeka da ga otkriju i dožive znatiželjnici. Jedno takvo nalazište je i nekadašnji rimski grad Andautonia, koju stručnjaci zovu “Rimski Zagreb”, a udaljena je svega 12 km od današnjeg grada. Od samog početka (1. do 4. st. poslije Krista) Andautonia je kao savska luka i mjesto na istaknutim cestovnim prometnicama imala veliku stratešku važnost. Iskopavanja su na prostoru Ščitarjeva započela su 1969. g., a od 1994. g., ovdje je otvoren Arheološki park, prvi takve vrste u Hrvatskoj. Danas na lokalitetu posjetitelji mogu razgledati dijelove rimskog grada: rimsku ulicu, gradsko kupalište i dvije zgrade, a pruža im se i uvid u rimsku nekropolu koja se na ovoj lokaciji nalazila u 1. st.

Nekadašnje sjedište i vijećnica Plemenite općine turopoljske u više je navrata mijenjala namjenu da bi 1960. bila pretvorena u Muzej Turopolja koji u svojem iznimno bogatom fundusu čuva arheološku, etnografsku i kulturno-povijesnu građu velikogoričkog područja. Fundus muzeja broji oko 3500 predmeta te preko 20000 fotografija i negativa. Osim stalnog postava koji se nalazi na prvome katu, u prizemlju je smješten galerijski prostor u kojem se održavaju povremene izložbe ili zanimljive likovne radionice za djecu, mlade i njihove roditelje.

Ako poželite provesti dan bez automobila, pješačka poučna staza Šumarica je idealan izbor. Staza se proteže u dužini od 9 kilometara, povezuje naselja Krušak i Kozjaču, a laganim hodom staza se prijeđe za dva sata. Šetnja njezinim stazama vodi kroz šumu, šumske obronke, livade a duž staze nalaze se informativni panoi koji govore o povijesti Vukomeričkih gorica, drvenom graditeljstvu, biljnom i životinjskom svijetu.

Ono po čemu je cijeli ovaj kraj poseban je podgutnica – crveni rubac koji su turopoljske djevojke vezivale mladićima pod vratom (gutom) prije odlaska u vojnu službu te se smatra pretečom kravate. Rubac svezan a la Croate (na hrvatski način) prepoznat je na našim vojnicima u 17. stoljeću u Parizu i po Hrvatima nazvan kravata.

Etno selo nudi posjetiteljima poseban i nezaboravan ugođaj Turopoljskog ambijenta i prikaza života, rada i običaja predaka.